Bila je siromašna i na piku za zadirkivanje svoj djeci u školi. Na velikom odmoru jedan dečko ju je lupio po ruci i ispao joj je čitav sendvič na pod. Dvadeset godina kasnije stiže mi zahtjev za prijateljstvo.
Prelijepa cura, a po profilu se dalo zaključiti da lijepo živi vani, putuje okolo, zabavlja se, ima tonu prijatelja.
Prihvatim. U inbox stiže poruka: …
“Sjećaš se kad su mi bacili sendvič i svi se smijali i govorili mi da ga jedem s poda, a ti si jedina došla do mene i dala mi čitav Smoki jer ‘ionako nisi gladna’. Sjetim se tko je. Nađemo se na kavi u mom gradu. Potrajalo je satima pa odemo i na večeru. Kao da se čitav život znamo. Sad, tri godine kasnije, veza na daljinu postaje zajednički život u Austriji. Pakujem kofere danima, a i dalje ne vjerujem kako se jedan banalan čin iz djetinjstva učinio sudbonosnim za čitav život.
(ispovesti.com)

By Admin

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *